Nova kolumna Mateje Svetec: Neki počeci su teži od drugih

Priča o suradnji s portalom „Mamin svijet“  vuče svoje korijene već nekoliko godina, od jednog sasvim slučajnog upoznavanja na jednom sasvim slučajnom putovanju. Još od onda ideja o kolumni o dječjem razvoju tinja u mojim mislima, no uvijek su nekako druge stvari došle na red prije toga. Krajem prošle godine konačno je i kolumna došla na red. Barem sam tako mislila. Tek što smo dogovorili suradnju i kad sam htjela početi pisati, dogodio se život pa je i kolumna morala pričekati.

Nekoliko mjeseci kasnije, evo me – spremna sam konačno napisati prve retke. Iako će, kao što sam i najavila, u mojoj kolumni biti riječ o dječjem razvoju, nekako smo došli do zaključka da bih u svojem prvom predstavljanju mogla ispričati o razlogu zbog kojeg je sve stalo. Priznajem, ponekad i jesam lijenčina, ali ne baš tolika da odgodim poslove za nekoliko mjeseci.

Sasvim slučajni sistematski pregled

Dakle, sve se dogodilo sasvim slučajno. Ponekad sasvim slučajno ostvarite suradnje na sasvim slučajnim putovanjima i sve sasvim slučajno ispadne dobro, no ponekad sasvim slučajno odete na sistematski pregled pa vam sasvim slučajno pronađu ono što ne biste htjeli čuti. Takva situacija, nažalost, zadesila je i mene i tako sam jednog jesenskog popodneva čula rečenicu: „Imate nešto na štitnjači.“.

Te večeri pokušala sam reći dečku, ali riječi nisu izlazile iz mene. Svi koji me znaju već su navikli da sam samoprozvani hipohondar i da za svaku ogrebotinu mislim da ću dobiti tetanus, a svaka glavobolja mi znači rak. I iako sam milijun puta imala takve besmislene izjave, ovog puta postalo je prestvarno da to prevalim preko usta. Tih dvanaest milimetara postalo je veličine svemira. Ležalo je na mojim plućima, oduzimalo mi dah i znala sam da će postati veće od svih naših velikih želja i planova.

Uslijedilo je nekoliko dana traženja liječnika, čekanja na preglede i nejasnih nalaza. Šalila sam se da čak ni moja štitnjača ne zna što želi od života. Sjedila sam u čekaonici nekoliko sati kako bih dobila objedinjene rezultate pretraga. Gledala sam ljude oko sebe, mahom starije žene i bakice, tek pokoji muškarac. Svi su bili nekako ljuti, što zbog toga jer je pao prvi snijeg, što zbog toga jer se čekanje odužilo. I ja sam bila ljuta. Ne zbog čekanja, već zbog same pomisli da sjedim u toj čekaonici. Nisam pripadala tamo.

Dvadesetsedmogodišnja ja, s toliko planova, obaveza i želja… Nisam se uklapala u profil starijih gospođa koje već nekoliko desetaka godina vuku svoje tegobe. Ne, ja ne želim biti tu i to je sigurno nekakva greška!

Onda je liječnik prozvao moje ime. Ušla sam i sjela do njega, a on je pogledao papire i savršeno lako rekao: „Da, imate tumor. To treba operirati. Možete se naručiti i tu kod nas pa se vidimo kad obavite operaciju.“.

„Ok, Mateja. Sad duboko udahni i pitaj jel’ dobroćudan, kako izgleda operacija, hoće li ti operirati samo tumor ili vaditi cijelu štitnjaču.“ – sama sebe sam ohrabrivala dok su mi kroz glavu prolazile svakakve misli od kojih niti jedna nije bila lijepa. Naravno da nisam ništa pitala i mutavo šuteći sam pokupila svoje papire i šapnula: „Hvala i doviđenja!“.

Još nekoliko dodatnih pretraga, jedan otkazan put u Englesku i nekih mjesec dana kasnije eto me u bolnici. Nalazi su upućivali da bi sve trebalo biti u redu, ali da je bolje izvaditi zahvaćeni režanj. Čak sam ne pretjerano nervozno sve to odradila. Smjestiš se na odjel dan prije i čekaš. Probudiš se ujutro na dan operacije pa još malo čekaš.

Sve je bilo opušteno, sestre nasmijane i vesele i jutro je prolazilo kao da se baš ništa ne događa. Znam da mi je bilo užasno smiješno što me pri punoj svijesti i pokretnu voze na krevetu u salu, a sestra je komentirala da još nije doživjela da netko umire od smijeha pri odlasku na operaciju.

Operacija i oporavak prošli su očekivano. Nalaze s analize čekala sam nekih tjedan dana i moram priznati da i nisam bila pretjerano zabrinuta oko toga. Nekako sam znala da će sve biti u redu, iako sam rođeni pesimist. Onda se ostvarilo, potvrđeno je da je moj tumor bio dobroćudan i život se počeo vraćati u normalu.

Moram reći kako imam krasne ljude oko sebe i da sam se iznenadila koliko su osobe, s kojima i možda i nisam bila toliko bliska, pitale za mene i slale poruke ohrabrenja dok se sve to događalo. Ja sam prva koja u takvim situacijama ne zna što reći pa onda radije preskočim javljanje do neke druge prilike, ali sad sam uvidjela koliko obično „Sretno!“ ili „Kako si?“ puno znači i može čovjeku dati volje i snage. Pa eto,  čak i ako ne znate što reći, javite se osobama za koje znate da imaju teške dane. Ma javite se i onima koji imaju super dane da im dani budu još bolji, javite se rođaku na drugom kraju svijeta ili prijatelju kojeg niste čuli od srednje škole. Jedna obična mala poruka mijenja svijet. Promijenite nečiji svijet sad i odmah.

Od operacije uzimam nadomjesne hormone i kontroliram se prema preporuci. Ta terapija mi je baš nekako teško sjela i taj  prizvuk „doživotno“ me jako ljuti. Nekad ujutro gledam u te tablete, gledaju one u mene i baš sam ljuta. Tjednima kasnije nije me prošao taj osjećaj i nekad bih je najradije „zaboravila“ popiti. Ali nisam ni jednu. Zasad!

Uslijedio je i povratak na posao i kretanje među većim brojem ljudi. Ne znam zašto, ali većina ljudi je imala potrebu pitati za ožiljak i barem su malo provirili. Nekoliko dana nosila sam šalove, ali čisto zbog osjećaja da mi je rana još svježa i da ne pokupim neku bakteriju. Ok, mali hipohondar se vratio, znači da sam potpuno ozdravila. ☺

Šalu na stranu – ne, zaista mi ožiljak ne smeta i uopće ga ne doživljavam jer znam što sam proživjela iznutra, a da se uopće ne vidi i onda mi ta mala flekica koja se vidi uopće nema značaj. Znam da sam veća od nje!

Zašto sam odabrala ovu temu za prvu kolumnu?

Čitam ovaj tekst već nekoliko puta i mislim da će proći još neko vrijeme dok skupim hrabrost da ga objavim, ukoliko ikada to i učinim. Pisati o temama koje se tiču mog posla, citirati autore i znanstvene činjenice mnogo je lakše od pisanja osobnih iskustava. Osjećam se ogoljeno jer sam opisala svoje najveće strahove i neugodna sjećanja na zadnjih par mjeseci.

Na svu sreću, sve je na kraju ispalo dobro i nije bilo potrebe za brigom i panikom, ali da te takve stvari izuju iz cipela – da, ne samo da te izuju, već zaboraviš i hodati pa padneš, ali ustaneš. I tek onda shvatiš da je zdravlje najbitnije i da ga preolako shvaćamo.

Možda zvuči kao floskula, ali je istina. Ja sam imala sreće da sam na vrijeme otkrila „to nešto“ i da je „to nešto“ bilo dobroćudno. Upravo zato ovaj članak!

O svemu stignem pisati – i o dječjem razvoju, i o roditeljstvu,  teškoćama u razvoju, pripremi za školu, ma jednostavno o svemu. Ali ne želim zakasniti podsjetiti vas da i vi provjerite svoje štitnjače, odradite ultrazvuk dojki koji već mjesecima odgađate ili odete pregledati onaj madež koji vas već neko vrijeme svrbucka.

Ukoliko samo jedna osoba to učini, smatrat ću da je moj prvi tekst oborio rekorde uspješnosti. Jer, dragi roditelji, molim vas da upamtite – da biste mogli brinuti o svojoj djeci, prvo morate brinuti o sebi!