Pojas glavu čuva – vrijedno iskustvo jedne mame

0
20
Dječje sjedište, pojas

Subotnje jutro… Sunčan, predivan, proljetni dan. Obavljamo subotnje obaveze. Razvozim djecu na njihove aktivnosti, obavljam kupovinu… U 10 sati trebam pokupiti sina i onda se vraćamo kući.

On ulazi u auto, sjeda na zadnje sjedište pored svog dječjeg auto sjedišta, uhvati se za naslon suvozača i započne razgovor. „Molim te, sjedi kako treba i zakopčaj pojas.” On odmah to i uradi. Dolazimo do križanja. Još samo prelazak preko glavne ulice i u našoj smo ulici. Gužva je, stojimo u koloni, ali ide brzo jer svi auti ispred nas skreću desno…

Dječje sjedište, pojas

Budim se u bolnici. Oko mene stoje muž, mama, tata i sin. Prvo pitanje koje postavljam nije „što se dogodilo?”, jer iako se ničega ne sjećam, u podsvjesti znam da smo imali prometnu nesreću.

„Jesi dobro?”, prvo pitanje postavljam njemu.

„Dobro sam mama. To me već 6. put pitaš. Nije mi ništa.”, odgovara drhtavim glasom.

Hvala Bogu što se uvijek vežemo…

Istog trena, do svesti mi dolazi da ja NISAM bila vezana. Kako? Zašto? Ne znam. Ni dan danas to ne mogu sebi objasniti. Inače se UVIJEK vežem. Prvo što napravim kad sjednem u auto je da zakopčam pojas. I djecu uvijek „gnjavim”. Naši mali susjedi koje sam par puta vozila me smatraju čudakinjom koja od njih traži da se vežu. Kako baš TAJ dan nisam bila vezana?

Uglavnom, o nesreći se ne sjećam ničega. Kasnije uz razgovor saznajem da sam prelazeći glavnu ulicu oduzela prednost drugom vozilu. To vozilo je udarilo u moj prednji desni kotač. Moj se auto zarotirao, a drugi auto je završio u zidu kuće. Nije bilo tragova kočenja ni jednog auta… Šteta je ogromna.

Dječje sjedište, pojasMene je od udarca (i jer nisam bila vezana) odbacilo na suvozačevo mesto i od udarca glavom u desna vrata „zaradila” sam amneziju i teži potres mozga. Sin, koji je bio pravilno vezan, nije zadobio ni ogrebotinu.

Ali njegov je šok bio velik. Sjeća se svakog detalja nesreće. Nije bio povrijeđen i odmah je izašao iz auta, ali najgore što mene nije mogao probuditi. Pa je, jadničak, svom snagom dozivao pomoć i plakao…

Ne mogu sebi oprostiti što sam mu priredila taj strah. Od prometne nesreće ga možda nisam mogla obraniti (može se desiti svakome), ali da sam bila vezana, ne bih bila u nesvjesti i mogla bih ga utješiti.

Oporavak od potresa mozga traje dosta dugo, ali na kraju ipak nema nikakvih posljedica. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da je situacija bila obrnuta. Šta da je dijete bilo nevezano i nastradalo?

Može li to bilo koji roditelj sebi priuštiti?

Koja je cijena nevezivanja, čak i na kratkim relacijama, kad samo „skočiš do trgovine”?

Mama iz Beograda

>> Podijelite svoja iskustva u komentarima i pomozite tako drugim čitateljima ili postavite pitanje!

Je li Vam ovaj članak pomogao? Ocijenite ga:

5 / 5 (1 votes)

Podijeli objavu
Mamin svijet
Portal MaminSvijet.com namijenjen je svim sadašnjim i budućim mamama, koje se na najbrži način žele informirati o trudnoći, majčinstvu, ali i svim drugim obvezama koje su dio svakodnevnice jedne mame. Svjesni toga da je ponekad teško uskladiti sve obiteljske i poslovne obveze, a opet pronaći malo vremena za sebe, odlučili smo pokrenuti portal na kojemu moderne mame mogu potražiti mnoštvo korisnih informacija o svim izazovima s kojima se susreću, ali uz to se i opustiti, zabaviti te pronaći pokoji „ženski“ savjet.

Imate li komentar ili pitanje? Podijelite ga s nama!

Molimo unesite komentar
Molimo unesite svoje ime